Tople pahuljice

Negdje u svijetu postoji jedna planina. Ispod te planini prostire se velika dolina. U dolini se nalazi grad u kojem živi narod po imenu Prijatelji. Oni su vrlo druželjubiv, pristojan i veseo narod. Vrlo rado sklapaju prijateljstva i dobri su domaćini. Imaju jednu lijepu tradiciju: proizvode tople pahuljice, koje daruju pri svakom susretu, bilo sa poznatom ili nepoznatom osobom. Te pahuljice uvijek izmamljuju osmijeh na lice, te u osoba koje ih primaju stvaraju osjećaj ljubavi, sreće, smirenosti i prijateljstva, te ostale lijepe osjećaje. Veliki je to blagoslov i primatelju i davatelju pahuljice. Zbog te dobre naravi, otvorenosti i prijaznosti, ljudi diljem svijeta su čuli za taj grad, te su voljeli tamo dolaziti jer su se osjećali dobrodošlima i voljenima. Prijatelji su bili svjetla točka svijeta, njihov grad je bio raj za odmor duše, uvijek je odisao nečim svijetlim, toplim i ugodnim.

Na planini iznad grada Prijatelja postoji još jedan grad – grad Vukova. No oni su potpuno drukčiji od svojih susjeda u dolini. Gajili su negativne osjećaje za sve oko sebe. Nisu se međusobno družili, niti si pomagali; već su u skladu s time probali što više jedan drugome odmoći. I oni su imali jednu tradiciju: uzgajali su hladno trnje. Kad god bi nekog sreli na ulici darovali bi mu jedan hladan trn koji bi unesrećio tu osobu i izmamio suze u očima. Cijeli grad je odisao nekakvom hladnoćom i tmurnošću. Vukovi su bili vrlo usamljeni, uništeni svojom mržnjom. Kao što je cijeli svijet čuo za Prijatelje zbog njihove dobrote, tako je isto čuo i za Vukove zbog njihove mržnje. Stoga su svi izbjegavali njihov grad što su više mogli.

Naravno, Vukovi su željeli uništiti sreću svakog živog bića. Stoga su bili vrlo ljubomorni na Prijatelje i rijeke ljudi koje se slijevaju u grad sreće. Željeli su uništiti svaku mrvicu ljubavi i sreće. Njima su takvi osjećaji predstavljali muku. Stoga je jedan dan kralj Vukova okupio sav svoj narod. Rekao je da sreća Prijatelja i njihova popularnost moraju biti uništeni. Svi su se složili, te je on odabrao dva 20-ogodišnjaka i objasnio im da moraju otići u grad Prijatelji, otkriti zašto su oni tako sretni, zatim se vratiti i zajedno sa ostatkom naroda napraviti plan kako uništiti tu sreću.

Dva Vuka su sišla u grad Prijatelja i upoznala svog vršnjaka. On je svakome od njih darovao toplu pahuljicu, ali oni zbog svoje okorjele mržnje nisu mogli osjetiti sreću koju donosi pahuljica. Upitali su tog mladića: «Čemu služi ta pahuljica?». On je jednostavno odgovorio: «Da usrećuju ljude!». Otkrivši tajnu sreće, Vukovi su odmah krenuli u uništavanje pa su predložili Prijatelju: « Zar nikada nisi pomislio da ako stalno dijeliš pahuljice, jednom će ti ih ponestati. I što ćeš onda? Mi mislimo da ih je najbolje držati za sebe zbog njihove neprocjenjive vrijednosti.» Prijatelj se zamislio te odgovorio: « Imate pravo. Ali ima jedan problem: ako spremim pahuljice što ću onda dijeliti ljudima pri susretu?». Vukovi su jedva dočekali to pitanje i spremno su rekli: «Mi na planini imamo nepresušan izvor trnja. Ako želiš podijeliti ćemo nekoliko vreća sa tobom.» Prijatelj je bio oduševljen njihovom lažnom velikodušnošću te je spremno pristao. Vukovi su se zaputili u planinu sa dobrim vijestima jer su zasijali sjeme zlobe, a Prijatelj je počeo dijeliti sa svojim sugrađanima što je doznao.

Prijatelj je uspio uvjeriti sve svoje sugrađane da trebaju sakriti svoje pahuljice i dijeliti trnje umjesto njih. Kada su se Vukovi vratili u grad Prijatelja bili su lijepo dočekani jer su donijeli veliki broj vreća trnja. I tako su Prijatelji stavili pahuljice na skrovita mjesta, te počeli dijeliti hladno trnje. Ubrzo su osjetili posljedice: postajali su sve sličniji Vukovima. Posjetitelji grada su također zamijetili promjenu pa su sve rjeđe dolazili. Nakon nekoliko godina više nije bilo posjetitelj u gradu Prijatelja, a oni su postali isti kao i njihovi susjedi na planini. Tada su Vukovi uzeli sve svoje stvari i preselili se u dolinu. Ta dva naroda su se pomiješali i živjeli zajedno. Znalo se tko pripada kojem narodu, ali to je bilo nevažno jer među njima nije bilo vidljive razlike. Grad Prijatelja je postao samo legenda. Svijet se sa tugom u srcu prisjećao lijepih trenutaka u gradu sreće.

Prijatelji i Vukovi su godinama živjeli zajedno. Jednog dana izbio je požar u jednom dijelu grada. Cijela četvrt je potpuno izgorjela i ljudi koji su živjeli u tom dijelu grada su ostali bez ičega. Kralj je sve pozvao na središnji trg kako bi se dogovorili što dalje. Među njima je bio 5-ogodišnji dječačić iz naroda Vukova. Stalno je plakao jer je izgubio roditelje, sestru i sve svoje u požaru. Nitko ga nije mogao smiriti, pa su nakon nekog vremena i odustali. Nakon što su uspjeli naći smještaj ljudima koji su izgubili dom i kada su se dogovorili kako će ponovo izgraditi njihove kuće, primijetili su da taj mali dječak još uvijek plače. Tada se njegov vršnjak iz naroda Prijatelja sažalio nad njim. Pokušao je smisliti kako ga utješiti. Nakon što mu je darova sve svoje igračke, mali Vuk još nije prestao plakati. Tada se Prijatelj sjetio da ima nešto u džepu. Zavukao je ruku u džep i izvukao zgužvanu, prašnjavu, uništenu i skoro mrtvu toplu pahuljicu. Kada je njegova majka vidjela što je izvadio iz džepa brzo je krenula prema njemu kako bi sakrila pahuljicu. Ali Prijatelj je bio brži. Pružio je pahuljicu Vuku. Kada je dječak iz naroda Vukova uzeo tu pahuljicu nasmijao se od uha do uha. To je bio najveći, najiskreniji i najljepši osmijeh koji je netko vidio u tom gradu nakon mnogo godina. Prijatelji su otrčali k svojim domovima. Otišli su na tavane, u podrume, u sefove, ispod madraca, rupe u podu i na sva ostala skrivena mjesta, te su izvadili svoje tople pahuljice. Vratili su se u grad i počeli dijeliti pahuljice svima na koje su naišli. Veselje je opet zavladalo gradom. Ljudi su opet počeli izrađivati i dijeliti pahuljice. Uskoro je grad bio isti kao i prije dolaska Vukova. Ljudi širom svijeta su čuli za promjenu, pa su opet počeli posjećivati grad. Sada su se Prijatelji vratili u stvarnost, a Vukovi su postali legenda.