Usnuh san:
Anđeo me povede na neko tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima. Imena mi nisu ništa kazivala. No, odjednom postah svjestan bilježaka pod njima.
Bili su sve ovakvi zapisi: živio tri godine i šest mjeseci, živio sedamnaest dana, živio četiri mjeseca i dva dana, živio dvanaest godina, živio pedeset i dvije minute.
"Zašto si me doveo na ovo dječje groblje?" upitah ga zgranuto.
A groblje bijaše nepregledno.
"Ovo nije dječje groblje," reče mi "ovdje počivaju odrasli ljudi."
"Pogledaj što piše" - upozorih ga na natpise.
On se bolno osmjehnu.
Znam, reče.
Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer, samo su toliko živjeli.
