Često stojimo pred ogledalom. Ujutro dok se brijemo, uređujemo frizuru ili stavljamo šminku. Kad se obučemo, provjerimo u ogledalu kako nam odjeća stoji. Slijedeći put kad stanete pred ogledalo, stanite uspravno, spojenih nogu i raširite ruke u vodoravni položaj. Što vidite? Zamislite pred sobom kartu svijeta. Povucite zamišljenu crtu od istoka na zapad i od sjevera na jug. Što ste dobili? U oba slučaja pred nama je lik križa. Netko će reći da je to prilično navučena aluzija, ne baš previše uvjerljiva. Ali mi kršćani znamo da to nije samo zgodna slika, nego da u stvarnosti križ stoji u temelju naše ljudske opstojnosti i stvarnosti svega stvorenoga. Križ Krista Gospodina razdjelnica je i središnja točka čitave ljudske povijesti; Njegov križ je os oko koje se vrti sva stvorena stvarnost.
Danas je upravo blagdan Uzvišenja svetoga Križa. Nama kršćanima križ je najveći vjerski simbol. On je daleko više od dviju greda položenih okomito jedna na drugu. On nipošto nije znak sramote i poraza iako je na njemu umro naš Učitelj i Gospodin. Križ nije samo kulturološki znak po kojemu se kršćani razlikuju od pripadnika neke druge religijske skupine ili ateista i agnostika pa čak niti samo znak raspoznavanja ili pripadnosti istoj interesnoj skupini.
Pogled na križ čovjeku kršćaninu govori nešto puno više. On nas podsjeća na neizmjernu Božju ljubav koja je išla tako daleko da je postala ruglo i sramota, dopustila da bude ponižena, odbačena i ubijena, a sve s ciljem da svakome ljudskom stvoru donese spasenje i blagoslov. Križ je čudesan znamen samoga Boga koji dolazi među nas, biva odbijen ali on ne odbija nas nego nas prihvaća i pretvara u svoju djecu.
Križ je simbol smislenosti ljudskoga života i u onim teškim situacijama kada se čini da nema nikakvog smisla. Križ vraća izgubljenu nadu i obnavlja posustalu snagu. On podiže iz depresije i očaja, u nepovrat razgoni malodušnost i pobjeđuje mržnju i nepravdu. On čovjeku vraća dostojanstvo i ispunjava ga mirom koji nitko i ništa drugo ne može dati. Upravo onako kako je doživio rimski car neposredno prije odlučujuće bitke kada je na nebu ugledao križ i začuo glas: „U ovom znaku ćeš pobijediti!“, tako i mi u znaku križa svaki svoj poraz možemo pretvoriti u pobjedu.
Križ nas obično na početku života uvodi u zajednicu Božjega naroda, sa znakom križa napuštamo ovaj svijet i ulazimo u vječnost. A između ta dva granična momenta, križ bi trebao biti stvarnost u kojoj ćemo proživjeti ovu zemaljsku dionicu svoga života. Pri tome ne mislim prvenstveno na križ kao simbol muke i patnje, nego na križ kao nositelja životnih uvjerenja, opredjeljenja i stavova. Križ kao stalni podsjetnik da smo Božja djeca, Kristovi učenici, koji bi se trebali i ponašati u skladu s tim svojim izabranjem.
Prečesto nosimo križ o lančiću svoga vrata, imamo ga obješenog na zidu svoga doma ili zataknutog o retrovizor svoga auta, ali se ponašamo kao da ga nemamo u srcu. Nerijetko nam križ biva samo izvanjski znak, fasada kojom kao da želimo prikriti i prekriti svoje slabosti ili pak amajlija koja bi nas trebala čuvati kada nam crna mačka pređe preko ulice.
U trenutku kada svećenik počinje naviještati Evanđelje, stavljamo znamen križa na čelo, usne i na grudi. Time želimo izraziti svoju vjeru i uputiti molitvu: „Ti, Gospodine, ravnaj mojim mislima; Ti upravljaj mojim riječima; Ti se nastani u mome srcu!“. Stoga nemojmo samo formalno stavljati znak križa na sebe, nemojmo se križati nedolično i tek onako, usput. Budimo svjesni da po svakom znaku križa što ga stavljamo na sebe ili na drugoga, naš život bi trebao postajati sve više prožet Bogom i njegovim blagoslovom. Učinimo znak križa i ovoga trenutka, ali mislimo na ono što činimo. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Pripremio: vlč. Robert Šreter
Nema komentara:
Objavi komentar