Stablo i cvijet

U zoru je podno stabla iznikao malen cvijet. I tek što je otvorio oči, ugledao je stablo.
- Ti si, sigurno, veliki cvijet - reče mu.
- Ne, ja nisam cvijet. Ja sam stablo - odgovori stablo.
- Kakva je razlika između stabla i cvijeta? - upita cvijet.
- Cvijet živi nekoliko dana, a stablo mnogo godina - reče stablo.
- I to je sve?
- Ne - odgovori stablo. - Mi stabla izdržimo i najjače vjetrove, a vi, cvjetovi, prehladite se i
od najblažeg lahora.
- To je sve? - ponovno upita cvijet.
- Vi se možete ubrati i darovati. Vas se može staviti u vazu i njegovati. Vas ljudi vole,
a i vi volite ljude. A s nama stablima je drukčije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. Ni ne mogu
staviti u vazu i njegovati. Mi uvijek ostajemo po strani.
- Zar smo mi cvjetovi na putu?
- Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primijete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze.
Uostalom, lako je pogaziti one koji vole, jer oni nisu zaštićeni.
- Što se dogodi kada netko pogazi cvijet?
- To se uvijek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena
spominju pregažen cvijet. Nas stabla nitko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole
cvjetove.
- Onda si ti - reče mu cvijet - izuzetak medu stablima, jer tebe voli jedan mali cvijet.

Kada je oko podneva pripeklo sunce, stablo je svojom sjenom zaštitilo cvjetić.



Stjepan Lice