Savršeno srce

Neki je mladić imao savršeno srce. Nije bilo ožiljaka ni zareza na njemu. Svi su se slagali da je njegovo srce najljepše.

Mladić je bio jako ponosan i sve se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem.

Iznenada se pojavio starac i rekao:

- Zašto tvoje srce nije tako lijepo kao moje?

Starčevo srce je snažno udaralo, ali je bilo puno ožiljaka. Na nekim su mjestima komadići bili premješteni a na druga stavljeni, ali nisu potpuno odgovarali. A bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali.

Ljudi su pogledavali starca s nepovjerenjem: kako može i pomisliti da mu je srce ljepše od mladićeva.

Mladić je pogledao u starčevo srce i nasmijao se.

- Mora da se šališ, rekao je.

- Usporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno, a tvoje je prepuno ožiljaka.

- Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav – izvadio sam komadić srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni poklonili komadić svoga srca koji nije baš savršeno pristao na prazno mjesto u mojem. Kadikad sam poklonio komadić srca, a da nisam dobio drugi zauzvrat. Tu su nastale velike praznine i udubljenja. Iako su otvorene praznine bolne, podsjećaju me na ljubav koju smo dijelili. I za te ljude gajim nadu da će se jednoga dana vratiti i ispuniti ih. Mladiću, vidiš li sada što je istinska ljepota?

Mladić je neko vrijeme uronio u misli. Prišao je starcu, posegnuo za svojim mladim, savršenim srcem i otrgnuo komadić te ga drhtavim rukama pružio starcu.

Starac je prihvatio komadić mladićeva srca, odlomio komadić svoga i smjestio ga na ranu mladićeva srca.

Mladić pogleda u svoje srce, ne više tako savršeno, ali ljepše nego ikada.