Monah Epifan je jednoga dana na Siciliji otkrio Božji dar: umio je slikati prekrasne ikone. Htio je naciniti najljepšu sliku, Kristov portret. Ali, nigdje nije mogao pronaci model prikladan da izrazi patnju i radost, smrt i uskrsnuce, ljudskost i božanstvo. Epifan nije imao mira: konacno je krenuo na put. Prošao je Europu zagledajuci pomno svako lice. Ništa. Nigdje nije našao lica prema kojemu bi naslikao Krista.
Jedne je veceri zaspao moleci psalam: «Lice Tvoje Gospodine ja tražim, ne skrivaj lica svoga od mene.» Usnuo je san. Andeo ga je vodio ljudima pokazujuci mu na njihovim licima upravo onu osobinu koja je slicna Kristovoj: radost mlade zarucnice, nevinost djeteta, snagu seljaka, trpljenje bolesnika, strah osudenika, dobrotu majke, zgranutost siroceta, strogost suca, veselje zabavljaca, milosrde ispovjednika, izmuceno lice gubavca.
Epifan se vratio u samostan i poceo raditi. Nakon godinu dana Kristova je ikona bila gotova. Pokazao ju je opatu i braci koji su se zapanjeni bacili na koljena. Kristovo lice je bilo prekrasno, ganutljivo, potreslo bi covjeka u dubini duše i postavljalo pitanja.
Nemoj tražiti Krista u jednom covjeku, nego u svakom covjeku traži ponešto od Kristova lika.
Nema komentara:
Objavi komentar